Ima ona stara budistička priča, ide otprilike ovako…

Stari Učitelj, predstojnik budističkog hrama, leži na samrtnoj postelji. Oko njega tri monaha, jedan treba biti nasljednik. Pita Učitelj svakoga od njih što će poduzeti  ako zauzme njegovo mjesto. Prvi kaže: Poslaću u sve pokrajine naše najbolje ljude, da pomažu narodu, dijele mudrost i dovedu nove učenike. Drugi veli: Proširiću hram, molitvama ćemo promijeniti svijet. Treći ne reče ništa, samo popravi postelju na kojoj je stari mudrac ležao, namjesti jastuk i natoči još čaja u Učiteljevu šalicu. Treći je imenovan nasljednikom.

Ova priča mi je na pameti kada gledam našu stvarnost. Juče, danas, sutra. I sebe u njoj.

Ne mogu organizirati ni jednu Vladu, ne podržavam nasilje-ne mogu dići revoluciju, ne mogu učas uvesti kvalitetno obrazovanje, ne mogu povlačiti ljude za rukav i mijenjati njihova stajališta…I tko sam ja da odlučim za koga je što dobro? I u kom trenutku?

Ali mogu raditi s ljudima kroz udrugu koje sam osnovala, mogu imati otvorena vrata za sve koji požele ući. Neagresivno, vedro, iskreno – mogu biti s njima. Znam puno, nisam zalud živjela. Učila sam.

Mogu vlastitim životom i radom pokazivati da nije nužno postati sebičan da bi imao, da nije nužno ćutati u strahu da bi preživio…Mogu voljeti, ne razlikovati egom ljude i njihove probleme…mogu dijeliti, onoliko koliko imam – znanja, vještina, vremena, smijeha i dobronamjernosti.

Idealizam? Pa što ako je? Ima li ičega ljepšeg na svijetu do – živjeti istinu, onu duboku, unutarnju svoju istinu? I poštivati pravo da i drugi imaju svoje puteve, i istine, i da svi griješimo, ali i da svi rastemo…   I da nije svakome u isto vrijeme dano da traži i prepozna svrhu vlastitog postojanja…da ljudi prolaze kroz život puni dobrih osobina, ali i zabluda…da su vođeni egom koji im ne dopušta cijelim setom moćnih alata – strahom, pohlepom, zavišću, sujetom – da se prošire iznutra, da pristanu samo na stvari za koje duboko osjećaju da su univerzalno ispravne…

S ramena otresam sitni prah nelagode nametnute percepcijom vanjskoga poimanja mojih težnji, one sitne primjedbe tipa: A od čega ćeš živjeti?  Neće te ljudi shvatiti. Zašto bi ti ljudi vjerovali? Baš si luda, nisu vremena…

Da, jesu – baš jesu prava vremena – kada puno ljudi gubi mir i sigurnost, treba naći načina da im se bar pokaže područje u kom su ih izgubili. Kome nedostaje, potražiti će, i naći.  Ulažem sve što znam, i što ću još naučiti – jer vjerujem.  U život, u Dobro. U ljude.

U bilo kojoj formi bio, moj rad jeste usmjeren na osnaživanje ljudi i zajednice. U društvu se sve više priča o Dobroj ekonomiji, o zelenoj, pa plavoj…O participativnom pristupu odlučivanju, društvenom poduzetništvu, solidarnosti, udruživanju u zadruge…

Pozivam vas da temelje, da Dobro društvo, gradimo zajedno.  Svatko kako najbolje zna i umije.

Share your thoughts